Sreda, Jun 27, 2012
sasvim obično popodne
prazne priče su danas pričali pričljivi ljudi .sve kao nešto u fazonu "eh, kako je pre bilo mnogo bolje" unoseći mi se u lice , sugestivno gestikulirajući ,u stilu, "kako sam tada bio uticajan, pametan i lep ,ništa se nije moglo bez mene a i žene su me proganjale , sve jedna lepša od druge ".
gledam ih bez reči ,kao kroz zatamnjene naočare, njihovi mi se likovi , jedan po jedan,polako, gube iz vidokruga, kao i njihovi glasovi .
odlaze od mene gunđajući,ne zadovoljni što im nisam ukazao dužnu pažnju .neznam,ne mogu da se setim njihovih imena,više se i ne trudim ,sve to kao da se dešavalo nekom drugom ,polako tonem u prijatan polusan.
tako prolazi ovo sasvim obično popodne ,polusenke mi šaraju lice,toplo je i prekrasne me njene oči netremice gledaju, srca punog strasne želje.
