Sreda, Novembar 18, 2015
sasvim obično popodne
prazne priče su danas pričali ,pričljivi ljudi .sve kao nešto "eh, kako je pre bilo mnogo bolje" ,unoseći mi se u lice , sugestivno gestikulirajući ,u stilu, "kako sam tada bio uticajan, pametan i lep ,ništa se nije moglo bez mene a i žene su me proganjale , sve jedna lepša od druge ... da , da" .
gledam ih bez reči ,kao kroz zatamnjene naočare, njihovi mi se likovi mešaju pred očima, jedan po jedan,polako gube iz vidokruga, kao i njihovi glasovi .
odlaze
od mene gunđajući,nezadovoljni što im nisam ukazao dužnu pažnju
.neznam,ne mogu da se setim njihovih imena,više se i ne trudim ,sve to
kao da se dešavalo nekom drugom ,polako tonem u prijatano sanjarenje,protežem se kao mačak na balkonu.
tako
prolazi ovo sasvim obično popodne ,polusenke mi šaraju lice,toplo je i
prekrasne me njene oči netremice gledaju, srca punog strasne želje.mi obični ljudi u jedno sunčano ,sasvim obično popodne.
