Sagrada Família - Antoni Placid Gaudí

 

             

                    

 

 

 

 

 

 

 

 

                 MEDITERRANEO     SEA   ART   CLUB

 

 

 

 

 

 

 

Antoni Placid Gaudí i Cornet Antonio; Rodjen je u Reusu ili Rindomsu, Spanija 25. juna 1852. godine, a umro u Barseloni, Katalonija, Spanija 10. juna 1926.godine.  katalanski arhitekta, najznačajniji predstavnik arhitektonskog pravca poznatog kao „modernizam

 

 

 

Al igual que en muchos lugares de Europa que fue en Cataluña, que siempre ha mantenido y conservado un cierto grado de independencia cultural y política en la historia española-romántico movimiento, Renaixenca también interés en el idioma catalán y la poesía, y la historia medieval y la arquitectura de la región.

 

 

 

 

 

 

 

                       

 

           Antoni Placid Gaudí

    

 

 

 

Još prije početka školovanja za arhitektu, Gaudí je radio za nekoliko arhitektonskih kancelarija, između ostalog kod tada poznatog arhitekte Franciska de Paula de Villara. Njegovo prvo veliko djelo se sastojalo u planiranju fabrike i naselja za radnike firme „Sociedad cooperativa La Obrera Mataronense“ (od 1878. do 1882. godine). Ipak, djelo nikad nije realizirano zbog nedostatka finansijskih sredstava. Godine 1878.,

Gaudí upoznaje bogatog industrijalca iz Barcelone po imenu Eusebi Güell. Poznanstvo s bogatim ljubiteljem umjetnosti je Gaudíju omogućilo realizaciju velikih djela kao što su Güell Pavillons (Paviljoni Güell), Palau Güell (Palata Güell) ili Park Güell.

 Još prije saradnje s Güellom, Gaudí je realizirao dva poznata djela: Casa Vicens (kuća Vicens) i El Capricho.

 

 

 

 

                 

             

 

 

 

 

 

U martu 1883. godine je preuzeo upravljanje izgradnjom crkve Sagrada Família (Sveta porodica), kojoj se u potpunosti posvetio između 1914. i 1926. godine. Među posljednjim dovršenim velikim djelima Gaudíja su Colònia Güell (kripta), te obnova dvije vlastelinske kuće u Barceloni: Casa Batlló i Casa Milà, koja je danas poznata uglavnom pod imenom „La Pedrera“.

 

 

 

 

                                

 

 

 

 

 

 

 

Kao i u mnogim mestima u Evropi to je bilo u Kataloniji, koja je uvek odrzavala i sacuvala izvestan stepen kulturne i politicke nezavisnosti u spanskoj istoriji- romantican pokret, Renaixenca predstavlja istovremeno zainteresovanost za katalonski jezik i poeziju, kao i srednjovekovnu istoriju i arhitekturu regiona. Spanski Modernisime koji se razvijao od ovog pokreta ka kraju 19. veka imao je presudan i odlucujuci uticaj na Gaudijevu imaginaciju i vodio ga do postovanja zanatstva i kao i iskrenosti srednjovekovne umetnosti, ka mehanickoj logici inspirisanoj Viole-le-Dikovom (Viollet-le Duc) koncepcijom srednjovekovne arhitekture i ka prirodi kao izvoru inspiracije, ne samo za dekorativne detalje vec i za strukture i konstrukcije isto tako dobro. U ovom kontekstu on se takodje zainteresovao za ideje Arts and Crafts pokreta sa kojim je dosao u kontakt kroz agenciju njegovog patrona, tekstilnog zanatlije Guella 1878. godine. Posle diplomiranja projektovao je Casa Vicens u Barseloni iz perioda 1885.-9. gde su njegovi strukturni eksperimenti, kao koriscenje parabolicnih lukova najevidentniji; kreirao je licni stil koji je formirao osnovu na njegovom kompletnom oslobadjanju od istoricizma.

 

 

 

 

 

 

                         

 

 

 

 

 

 

 

Godine 1883. Gaudi je dobio zadatak i narudzbu da nastavi radove na crkvi Sagrada Familia u Barseloni, gradjevine ogromne velicine.To progresivno razvija i domonopolizuje sve njegove aktivnosti, ali ta gradjevina je nazalost, ostala nedovrsena, cak do danas. Neogotski dizajn od Villara bio je vec u postanku, tako da je to Gaudi napustio, ali linije apside, jednim delom koji je sagradjen jos uvek su sadrzavale mnoge gotske uspomene, dok su venci i dekorativni detalji koji su nacrtani mnogo vise blizi detaljima iz prirode. Rad na Sagrada Familia nastavio je na Nativity facade na fasadi na istocnom transeptu. Ona se sastojala od 3 otvorena portala koji prodiru izmedju pravougaonika sa osnovom kule.

 

 

 

 

 

 

                     

                        

 

 

 

 

 

               

                                                  

 

 

                                                     SALVADOR  DALI

 

 

 

                                     

              

 

 

 

 

 

                                        

 

                                S.DALI - "ISKUŠENJE ST.SEBASTIJANA"

 

 

 

Prodorne kvadratne osnove kula postavljene su dijagonalno i uzdizu se na visinu 107m tj 350 stopa i zavrsavaju se u tanke zakrivljene kruzne karakteristicne detalje krunisane delovima kapriciozne igre sa prozimajucim presecenim povrsinama, prekrivenim mozaikom. Citav kompleks ima elemente zivog sveta i stvorenja modeliran je vecim delom od strane Gaudija ukljucujuci ogromne razlicite biljke i zivotinje, kao i gomilu velikih konkavnosti pored zabata.

Kao i u Casa Batllo u Paseo de Gracia, Barcelona, u periodu od 1905. do 1907., prirodne i organske forme, jednostavno ukljucuju vrste ornamenata specijalno izlozenog na zgradi, ide se dalje ka konstituisanju bitnih strukturalnih elemenata,kao kod slucaja stubova oblika kosti, ustalasava se fasada pokrivena raznobojnim mozaikom izgledajuci kao morski talas u zavrsnoj obradi, dok preklopljeni krov podseca na leda oklopnika ili kornjace. Ova vrsta efekta je prelaz izmedju skulptoralne plastike Gaudijevih ranih godina, u periodu od 1878. do 1991. godine i strukturalnog tipa karakteristicnog za njegov kasniji period. Strukturalna plasticnost bila je jedna od glavnih karakteristika sistema dizajna korisenog od strane Gaudija za Colonia Guell crkvu u Santa Coloma de Cervello pored Barselone u periodu 1898. do 1914. godine koja je bila planirana sa znacenjem zicanog modela u vidu vrpce predstavljajuci strukturalna rebra zgrade,proporcionalno rasporedjujuci teret na svaki deo rebra. Formiranje ovih nizova stubova dali su izvrnuti oblik stubovima zgrade. To dozvoljava tip lucne strukture bez potpore bilo koje vrste, tako da su svi pritisci preuzeti od pogodnih nagnutih stubova. Taj metod je kasnije koriscen kod projektovanja broda Sagrada Familie.

 

 

 

 

 

                         

              

 

 

 

 

 

 

U Guell parku, Barselona iz 1900. do 1914. godine Gaudi je napravio sistematsko koriscenje nagnutih potpora za zadrzane zidove i mostove. Vazna karakteristika ovog parka je obilna primena keramickog i staklenog mozaika, koji predstavlja izvanrednu celinu i ansambl snazne izrazajne apstraktne kompozicije. Casa Mila iz perioda 1905. do 1910. godine nazvan La Pedrera, kamenolom, je mozda Gaudijev najoriginalniji rad. Plasticno govoreci, sastoji se od velike kamene strukture organskog oblika, sa ritmom talasastih horizontalnih ivica, slicno obrvama i ustima, afinitet izmedju Gaudijevog rada i nadrealizma je ovde posebno evidentan.

 

 

 

 

 

 

                             

 

 

 

 

 

 

             

                                  

              

                                                       SALVADOR  DALI

 

 

 

 

                                 

 

 

 

 

 

 

 

Njegovo strukturalno remek delo je Sagrada Familia iz 1909. godine , ozidano i pokriveno talasastim membranama tankih cigli. Na kraju svoje karijere Gaudi je izjavio da prava, stroga linija pripada coveku, a jedna zakrivljena Bogu.

Kratko pre svoje smrti uveo je sistem univerzalne primene, bazirane na hiperboloidima i paraboloidima, mada njegovi projekti nisu nikad strogo geometrijski. Oni uvek obezbedjuju blisku vezu sa poznatim zivim oblicima, kostima, misicima, krilima i laticama i u drugim vremenima sa pecinama i cak zvezdama i oblacima.

Zbog svog povecano naglasenog individualizma, Gaudijeva arhitektura ne moze sluziti kao jezgro skole ili prateceg i sa rastucim privrzenostima ka Modernizmu .

 

 

 

 

Carnevale di Venezia

 

                  

                     

 

 

 

 

 

 

                

                 MEDITERRANEO     SEA   ART   CLUB

 

 

 

 

 

 

 

 

 

LE MASCHERE DELLA COMMEDIA

DELL ARTE

 

 

Млетачка република (Republica de Venexia)  средњевековна аристократска република.

1205. - 1358 била je  на врхунцу моћи и као највећа поморска средоземна сила с правом је називана "господарицом мора".

 

 

CARNEVALE DIEDE IMPULSO AD UN NUMERO CRESCENTE DI SPETTACOLI MASCHERATI ALLESTITI NEI TEATRI PRIVATI DELLA CITTA.

 


 

 Gli eventi erano spesso allestiti e finanziati da famiglie nobili veneziane, le quali intravidero presto l’esigenza di affidare le rappresentazioni, sempre più elaborate, a grandi artisti e veri professionisti della recitazione.

 

 

 

 

 

 

                        

 

 

                            VENECIJANCKI  LAV

 

 

 

 

The Carnival of Venice (Italian: Carnevale di Venezia) is an annual festival, held in Venice, Italy. The Carnival starts around two weeks before Ash Wednesday and ends on Shrove Tuesday (Fat Tuesday or Martedì Grasso), the day before Ash Wednesday.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Млетачка република (Republica de Venexia[1]) је била средњевековна аристократска република.

До X века је признавала власт Византије, кад јој је формално призната независност, након чега се нагло развила и ојачала захваљујући развитку трговине. У тежњи за експанзијом према Истоку постала велики непријатељ Византије и била главни учесник у њеном рушењу 1204. и оснивању Латинског царства.

Од XI до XIII века проширила је власт на један део Ломбардије, Далмацију, Албанију, Пелопонез, Крит, Кипар и егејска острва; у XV веку под њену власт пали су градови Падова, Вићенца, Верона, Бреша, Бергамо и др.

Експанзија на Јадран почиње 1000. год. када је дужд Петар II Орсеоло  освојио  већи део некадашње Римске провинције Далмације. Нарочиту корист извукла је после IV крсташког рата када је добила део Цариграда, Мореју, јонска острва и неограничено право трговине; 1205. - 1358. њену врховну власт признао је и Дубровник; тада је била на врхунцу моћи и као највећа поморска средоземна сила с правом је називана "господарицом мора".

 

 

 

 

                                   

 

                        NOVAC MLETAČKE REPUBLIKE

 

 

 

 

            

 

 

    KARTA MLETAČKE REPUBLIKE

 

 

 

                             

 

                         VENECIJA

 

 

 

Опадање њене моћи, као и моћи свих трговачких градова у Средоземљу почело је у XVI в. открићем Америке и поморског пута за Индију, јер су се поморски путеви и светска трговина померили са Средоземног мора на Атлантски океан; од XVI в. губи источне поседе, које јој отимају Турци (Кипар 1571, Крит 1669. и др.). Независност је коначно изгубила Кампоформијским миром 1797, којим ју је Наполеон I уступио Аустрији, а 1805. - 1815. припојио је својим поседима у Италији; 1815. - 1866. поново припадала Аустрији, а 1866. ушла у састав уједињене Италије.

 

 

 

 

                            

 

 

                                    

 

 

 

 Venetian masks

 

 

Masks have always been a central feature of the Venetian carnival; traditionally people were allowed to wear them between the festival of Santo Stefano (St. Stephen's Day, December 26) and the start of the carnival season and midnight of Shrove Tuesday. They have always been around Venice. As masks were also allowed on Ascension and from October 5 to Christmas, people could spend a large proportion of the year in disguise [1]. Maskmakers (mascherari) enjoyed a special position in society, with their own laws and their own guild.

 

 

 

 

 









 

 

 

 

 

 

 

Venetian masks can be made in leather or with the original glass technique. The original masks were rather simple in design and decoration and often had a symbolic and practical function.

Nowadays, most of them are made with the application of gesso and gold leaf and are all hand-painted using natural feathers and gems to decorate.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bauta (sometimes referred to as baùtta) is the whole face, with a stubborn chin line, no mouth, and lots of gilding". One may find masks sold as Bautas that cover only the upper part of the face from the forehead to the nose and upper cheeks, thereby concealing identity but enabling the wearer to talk and eat or drink easily. It tends to be the main type of mask worn during the Carnival. It was used also on many other occasions as a device for hiding the wearer's identity and social status. It would permit the wearer to act more freely in cases where he or she wanted to interact with other members of the society outside the bounds of identity and everyday convention. It was thus useful for a variety of purposes, some of them illicit or criminal, others just personal, such as romantic encounters.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

In 18th century, the Bauta had become a standardized society mask and disguise regulated by the Venetian government. It was obligatory to wear it at certain political decision-making events when all citizens were required to act anonymously.

 

Only citizens had the right to use the Bauta. Its role was similar to the anonymizing processes invented to guarantee general, direct, free, equal and secret ballots in modern democracies.

 

It was not allowed to wear weapons along with the mask, and police had the right to enforce this ruling.

 

 

 

 

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Le maschere della Commedia dell'Arte

 

Carnevale diede impulso ad un numero crescente di spettacoli mascherati allestiti nei teatri privati della città. Gli eventi erano spesso allestiti e finanziati da famiglie nobili veneziane, le quali intravidero presto l’esigenza di affidare le rappresentazioni, sempre più elaborate, a grandi artisti e veri professionisti della recitazione.

Questi spettacoli in luoghi privati erano inizialmente riservati ad un ristretto pubblico di famiglie nobili. Verso la metà del 1500, seguendo il grande sviluppo e la richiesta di questo genere artistico, a Venezia aprirono numerosi altri piccoli teatri, rivolti anche ad un pubblico popolare.

 

Verso l’inizio del 1600, con l’incremento del numero e della qualità delle compagnie teatrali, formate ormai da artisti professionisti ed apprezzate anche fuori città, si svilupparono vere e proprie attività legate al mondo della commedia teatrale, delle arti sceniche e dell’artigianato dei costumi e delle maschere.

 

 

 

 

 

 

 

 

Emersero numerosi e talentuosi autori teatrali, diventando celebri rappresentando opere sempre più raffinate e complesse. La definizione di commedia dell’arte nasce proprio a Venezia e risale al 1750, quando il drammaturgo e librettista Carlo Goldoni lo introduce all’interno della sua commedia Il teatro comico.